Moje mišljenje je da se sa strahom kao emocijom ne može upravljati, možemo upravljati jedino sa našom reakcijom na emociju straha.
I u tome se treba izvještiti, nekome će to ići lakše, a nekome teže. Da bismo uopće govorili o ovoj temi, trebali bismo za početak razumjeti mehanizam kojim se emocije „stvaraju“. Pokušati ću ukratko objasniti. Ljudsko biće sastoji se od nekoliko dimenzija, u grubo to su energetska, emocionalna, mentalna i fizička dimenzija. Energetski nivo ljudskog bića prvi percipira sve što se događa oko nas, sve što energetski „upijemo“ prolazi kroz emocionalni nivo.
Emocije su ustvari energija u pokretu (e-motion). Emocionalno tijelo šalje poruke u mozak (mentalni nivo) i tu se ponovno obrađuje, da bi na posljetku mozak poslao signale u fizičko tijelo i izazvao neku reakciju ili akciju. Dakle emocija je samo odraz energetske percepcije i mi sa time ne upravljamo, možemo nešto poduzeti tek kada emocija dođe do mozga na obradu. Dakle jedino čime mi možemo donekle upravljati je tijek naših misli i posljedičnih reakcija.
Kada emocija dođe do mozga prva stanica je talamus, tu se informacija obrađuje i šalje u ostale dijelove mozga.
A sada da se vratimo na emociju straha koja je ovdje tema. Strah je ljudska primarna emocija i autori nekih knjiga tvrde da sve ostale emocije proizlaze iz straha. Također treba znati da postoje dvije vrste straha. To su realni strah i nerealni ili tzv. iracionalni strah. Realni strah je naš prijatelj, on će nas iz potencijalno opasne situacije natjerati na reakciju „bori se ili bježi“. To se događa kada se emocija straha iz talamusa šalje u amigdalu, to je onaj mali dio mozga o kojem ste već vjerojatno negdje čitali, a koji na strah reagira sa akcijom „fight or flight“ ili u prijevodu „borba ili bijeg“.
Problem može nastati ako je strah prevelik, pa se talamus „stilta“ i počinje slati snažne signale prema amigdali i svim ostalim dijelovima mozga jer želi brzu reakciju, ali od jačine signala cijeli se sustav „zamrzne“ jer ne može toliko informacije procesuirati u kratkom vremenu i traži „time out“. Od „zamrznutog“ mozga imamo posljedičnu reakciju „zamrznutog“ tijela, dakle tijelo ne može ući u normalnu reakciju bijega ili borbe dok se podaci u mozgu ne obrade do kraja i signal u tijelo koji dolazi je ČEKAJ. Ako ste ikada doživjeli ovakvu reakciju tijela na strah, da se doslovno ukočite od straha, onda bih svakako toplo preporučila da se obratite stručnjaku ( psihologu, psihijatru ), da vam pomogne. To je pretjerana reakcija na realni strah koju ne možete riješiti sami i moje je mišljenje da se sa time trebate ozbiljno pozabaviti. Ako imate normalnu reakciju na strah vi ćete iz situacije koja vas straši ili pobjeći ili ćete se boriti i to je u redu. Kako ćete reagirati na takve situacije ovisi dosta o vašem karakteru.
Onaj strah koji nas zanima i sa kojim možemo nešto napraviti je iracionalan strah.
To je strah koji ne dolazi od stvarne opasne situacije nego je naš mozak „prevede“ kao potencijalno opasnu. E ta reakcija ovisi o mnogim čimbenicima, a to su između ostalog način na koji smo odrastali, kako smo odgajani, koja su nam uvjerenja usađena i općenito koja je „povijest“ naših reakcija na okolinu. Razni dijelovi našeg mozga povezuju se preko sinapsi, e sad, svaki put kada doživimo situaciju koju smo već doživjeli sinapsa po kojoj putuje ta informacija se malo „podeblja“. Tako imamo neke sinapse koje su već dobro utabani putevi prijenosa, a neke možda uopće nismo razvili ili su skroz „tanke“. 90% rada našeg mozga odvija se na nesvjesnom nivou ili možemo reći da talamus našu svijest ne želi „zamarati“ sa time. A i to je donekle u redu jer kada bismo bili svjesni svega što naše tijelo percipira to bi nam doslovce „spržilo“ mozak. Ipak, ono što mi možemo, ako se naučimo, je da koristimo našu svijest prema potrebi.
Da se malo vratimo unazad, ako ste dakle imali često iste reakcije na neku situaciju koja vas je uznemirila, informacija iz talamusa će se najčešće slati preko te iste sinapse i vaša reakcija će uvijek biti ista. Mi postajemo svjesni tek naše tjelesne reakcije na podražaj i uviđamo da ponavljamo stalno isti obrazac ponašanja. Onda se pitamo, pa dobro zar opet? Zar nisam ništa naučila/o? Kako i zašto na ovo reagiram uvijek isto… Sad znate zašto.
Srećom najnovija znanost dokazala je da se možemo svjesno „ubaciti“ u proces slanja informacije, ali to nam na početku neće biti lako i kao i sve treba nam vježba i ustrajnost da bi nam to postala navika.
- Prvi korak je da postanete svjesni svojih pretjeranih ili ponavljajućih reakcija.
- Drugi je da shvatite da je to bila samo vaša reakcija, a ne stvarno stanje situacije.
- Treći korak je da kad se stignete time pozabaviti odvrtite unazad film u glavi na koje sve situacije vas podsjeća situacija koja je izazvala pretjeranu reakciju. U ovom slučaju pretjeranu reakciju straha, iako je ovaj model primjenjiv na sve pretjerane emocionalne reakcije.
- Kad uspijete doći do primarnog događaja, a to je najčešće neki događaj iz razdoblja do 7 godine života, onda svjesno možete „obraditi“ taj događaj. To bi bio četvrti korak.
- Peti korak je da bi sada trebali svjesno odlučiti da ubuduće želite drugačije reagirati na slične situacije.
- I sad onaj najteži šesti korak, ukomponirati to u stvarnom vremenu. Dakle poanta je da dođete do primarnog uzroka vaše reakcije jer ćete jedino na taj način moći napraviti trajnu promjenu.
Nije lako, treba se oboružati strpljenjem, biti empatičan prema sebi i biti uporan. Treba uključiti našeg „čuvara“ koji će nam signalizirati da uključimo svijest u određenoj situaciji. Taj „čuvar“ mora biti stalno budan jer imamo doslovce ¼ SEKUNDE da preusmjerimo informaciju na novu sinapsu. Ali može se i nije nemoguće!
Neću ovdje više ništa dodati jer je tema takva da su se o njoj napisale mnoge knjige i teško je sve sažeti u ovakav format, a da donekle još bude i razumljiv.
Sve što bih rekla je SRETNO. 😉
Napisala Blaženka Golik
