Neka vladu čine umjetnici
Ministri bi bili plesači
Koreograf bi bio puk
Tijekom nastupa bili bi potpuno goli
Predsjednici bi bili glumci
Oni bi vješto zamjenili dugogodišnje optimistične verbalne proljeve novim boleščinama.
Popularnost nogometa i pive bi drastično opala jer bi ljudi uživali u dozvoljenoj poligamiji.
Ona bi funkcionirala jer bi znatiželja i zanimanje za umjetnosti, znanosti i povijesti prevladala emocije zavisti, manje vrijednosti i strah od samoće.
Razgovor bi tekao. Ugodan i zdrav. Klao bi strah.
Informacije u obliku vode. Kao rijeka. Ne Rijeka. Hranile bih svakoga.
Gole informacije. Čiste i neokaljane.
Sex bi bio čest.
Zdrav, jak, grub, nježan sex.
Pornografija bi bila nepotrebna.
Djeca bi se radovala i zamišljala kako se poljubiti. Osjećao bi se interes za ljubav. Od starijih. Zdravo okruženje.
Ljubav bi bila interesantna.
Ne bih se skrivala iza milijon pravila modernog čovjeka.
Čovjeka koji OČITO nema pojma što radi.
Krčme i prčije zatvorene.
Zubi bi bili bijeli i roditelje ne bi bilo strah mirovine.
Ljudi povezani s prirodom na nekom nivou koje doliči vremenu postojanja čovjeka.
Hrana bi bila više od prezentacije ili dijete, pa mi to jesmo. Hrana jel’.
Religijske sekte i organizacije bi ostale u knjigama povijesti. Izvuklo bi se ono lijepo.
Jedna religija bi ostala.
Zvala bi se ljubav.
Neke droge bi legalizirali da oni lijeni imaju izgovor kada im je već toliko dosadno. But of course.
Edukacija ponešto drugačija.
Polimatizam.
Pristupali bi i slušali. Ali slušali.
Priznali bi svoju umjereno narcisoidnu prirodu i zajedno joj se smijali. Nikako zajedno prikrivali i hranili ju.
Gledali bi prema zemlji i više je trljali kroz ruke.
Stalno bi gledali gore. Zapitkivali se. Uz poljubac, dva ili vino.
Zapitali bi se kakve nedaće težaci prolaze ove godine ili kakve vjetrove podnose stare masline.
Ali bih iskreno bili zabrinuti.
Još jednom…
Gledali bi prema gore i više razmišljali – o onom što je beskrajno. Ili možda nije.
Naučili bi kako trenutna pravila ne funkcioniraju.
Mnogo ih je gladno.
Mnogi nisu sretni.
Ne funkcioniraju. Mijenjajte!
Ne dozvoljavaj onima koji to dopuštaju medijski prostor.
Ne klikaj, ne dijeli,ne smiješi im se. Ti ljudi su nebitni.
Prihvatili bih svakog došljaka, migranata, a velikim zagrljajem svakog izbjeglicu.
Svi su dobrodošli pod uvjetom da ne koriste pršut kao flaster na čelu. Mali progres.
A pravila?
Ona se samo podnose.
To nije dobro. Trebali bi razumjeti pravila.
Ona su za nas, nekada.
Ratovi nam dobro dodju.
Ili se pripremamo ili se obnavljamo od njih.
Zaboravljamo zašto se izgradio koloseum.
Zaboravljamo na izgubljenog Raphaelovog mladića.
Slušam i gledam ljude. Kada gledam tužan sam. Kada slušam odmah mi se pije.
Gluplji smo.
Ponovljeni izumi, oprani novci i ubijeni pojedinci.
Sve su rjeđi oni koji slušaju.
Svi su mnogo vidili.
Nemaju vremena za tvoju priču.
Pa onda me prikini odmah!!
Ima li mjesta za nove informacije ili trebamo brisati stare uspomene kako bih pohranili nove?
Previše je.
I uz sve to svaki dan bude prekrasan.
Nov!
Drugačiji.
Što bih sve mogli kada bih samo dozvolili promjenu mišljenja.
Kada bih pogledali prema gore.
I sad nije bitno slažemo li se ili ne, bitno je da Vam od srca želim prekrasnu nadolazeću godinu.
Vicenco Matijaca
